vakuf (arap. waqf ili habs, tur. vakif = zadužbina, verski motivisane zadužbine)   =    sprečiti, zadržati, zaštiti nešto od prodaje, sprečiti da nešto bude otuđeno. Obično se misli na državnu zemlju (novoosvojeno zemljište koje ostaje u posedu ranijih vlasnika ali donosi prihod novom vlasniku) i na pobožnu zadužbinu (kada se vlasnik zemlje odrekne prihoda koji ona donosi u korist nekog zajedničkog, opšteg dobra – građevine, institucije, objekta – koji je obično sam i podigao). Tada se prihod od zemlje koristi za održavanje javnog dobra (građevine, institucije).

Dokument o utemeljenju zadužbine upisivan je u sudsku knjigu protokola i dobijao je potvrdu sultana. Predmeti uvakufljenja mogli su postati i njive, livade, radnje, gotov novac, knjige - sve što može doneti neki prihod. Sredstvima v. podizane su i održavane džamije, hamami, karavansaraji, škole, česme, javne kuhinje i sl. U Bosni, Hercegovini, Slavoniji i Dalmaciji pod osmanskom vlašću posebno su se isticali vakufi najviših dostojanstvenika, poput nekolicine Sokolovića, Gazi Husrev-bega i drugih, te državni vakufi, osobito džamije, ali i drugi kompleksi (npr. osječki sajam).