metoh, metohija - manastirska zemlja. Termin se koristi da označi vlasništvo manastira nad nekom zemljom, nad selom, crkvom, ali i nad više sela. Na primer: crkva Svetog Spasa je sa svim selima i imanjima bila data u metoh manastiru Svetih arhanđela. U ovom značenju metoh se javlja u skoro svim našim poveljama. Javlja se i termin metohijski čovek, za ljude koji žive na manastirskim imanjima. Za celokupno manastirsko imanje češće se koristi naziv metohija od grčkog μετόχιον, ređe ikonomija. Tako se za Dečansko vlastelinstvo kaže da je metohija, pominju se metoh i metohija Svetih arhanđela ili Prizrenska metohija, pod čim se podrazumeva vlastelinstvo Bogorodice Ljeviške. Hilandarska imanja su bila podeljena u grupe koje su se takođe nazivale metohijama. Tako su, na primer, sela istočno od Peći činila Kruševsku metohiju, a sela u prizrenskoj ravnici Hočku metohiju sa sedištem u Velikoj Hoči. Čitava ova kotlina do danas nosi geografsko ime Metohija, upravo zbog brojnih manastirskih metohija, koje su se ovde nalazile u srednjem veku.

Svoj metoh su imala i gradska naselja i on je isto što i „gradska zemlja" koju građani koriste pod posebnim režimom, povoljnijim nego kada je u pitanju seosko zemljište. Iz izvora je poznat gradski metoh Prizrena, Štipa, Novog Brda, Rudnika. To je, inače, zemljište oko samog grada, njegova okolina. U jednoj povelji se okolina Kotora naziva njegovim metohom, a car Uroš daje ostrvo Mljet u baštinu sa svim pravinama i sa svim metohom.

 (ЛССВ s.v.)