Bosanska krajina

Tokom istorije nazivala se krajina, Turska, Hrvatska, serhat, bihaćka krajina, duboka krajina  i pravi serhat. Današnja Bosna bila je u srednjem veku u sastavu Hrvatske i obuhvatala je, pored ostalih, župe: goričku, psetsku, humsku, poljičku, dubičku, sansku, vrbasku, mrensku i gorsku. U XIII i XIV v. granice srednjovekovne bosanske države šire se na područje Bosne oko Vrbasa, Plive i Sane, ali ni kralj Tvrtko (1353—91) kad je bio na vrhuncu moći, ni vojvoda Hrvoje (1380—1416) nisu uspeii da ovladaju teritorijom od Bosanske Krupe do Kladuše. Posle pada Bosne 1463. Turci postepeno pomeraju granice imperije prema severozapadu. Hrvatsko-mađarski kralj Matija Korvin, želeći da zaštiti svoje južne granice od turske ekspanzije, osniva u području reke Vrbasa (do ušća u Savu) jajačku banovinu. Deo porečja Sane sa gradovima Ključem i Kamengradom Turci su pretvorili u snažan operativni oslonac za prodore u gornju Hrvatsku i preko nje u Pokupje, Posavinu i Podravinu, zapadnu Slavoniju, Istru, Kranjsku, Štajersku i Korušku. Od Ključa je, preko gornje Une, išao južno-ličko-krbavski operacijski pravac; od Kamengrada, preko srednje Une, vodio je srednji operacijski pravac (Bihać—Slunj), dok je preko donje Une išao severni operacijski pravac. Posle pada Jajca u turske ruke 1528. hrvatska odbrana preneta je na reku Unu, sa težištem na Bihaću. Kad je u XVI v. Austrija počela borbu s Osmanlijskom Carevinom za prevlast u Evropi, Bosna će skoro u svim njihovim ratovima biti područje stalnih borbi sve do kraja XVIII v., i s nje će turske bosanske snage biti upućivane na razna bojišta Azije, Afrike i Evrope. U ratovima 1529—33. i 1541—45. turske snage iz Bosne upadaju u Hrvatsku i Dalmaciju i osvajaju veća područja u Slavoniji; u ratu 1551—62. ovladale su dolinom Une (od Otoke do Jasenovca); zauzeti su Kostajnica (Bosanska Kostajnica), Bušević, Otoka i Novigrad na Uni; 1565. osvojena je i Krupa (v. Bosanska Krupa). U periodu mira, posle novog rata 1566, Turci su na području Une, Kupe i Korane osvojili Bužim i Cazin 1576, Podzvizd, Vranograč (Vranograd), Kladušu, Ostrožac, Zrin i Mutnik 1577, a Drežnik i Gvozdansko 1578. Hrvatska odbrambena linija morala je biti pomerena na Kupu. Da bi povratili izgubljena područja, Austrijanci su iste godine bezuspešno preduzeli tzv. Kevenhilerovu akciju koja je zahvatala i Bosnu. Turci su 1592. osvojili Bihać. Područje Bosne sa Bihaćem bilo je u sastavu bosanskog sandžaka. Krajem XVI ili početkom XVII v. osnovan je bihaćki sandžak (koji je sredinom XVII v. ukinut ili uključen u bosanski ili lički sandžak). Za sve vreme postojanja pripadao je bosanskom pašaluku. Turci su se u XVII v. utvrdili i na levoj obali Une, gde su izgradili Cazinsku krajinu sa gradovima: Cazin, Bužim, Peći, Vranograč, Kladuša, Drežnik, Cetingrad i dr. Kada su Turci doprli do Save i Une, oni su u Bosni kao graničnom području počeli osnivati kapetanije. Bila je to jedinstvena pojava u Carstvu. Krajem XVI v. postojale su kapetanije sa sedištem u Gradiškoj (Bosanska Gradiška), Krupi i Bihaću. Pretpostavlja se da je 1600. i Dubica bila sedište kapetanije. Bihaćka i krupska kapetanija bile su u bihaćkom, a Gradiška u bosanskom sandžaku. Osim graničnih, u krajini ili serhatu osnivane su kapetanije i u pozadini. Kapetanije su imale svoju vojsku, a utvrđenja su im bila raznovrsna: gradovi, palanke, kule i čardaci. U austro-turskom ratu 1683—99. hrvatski ban Nikola Erdedi ratuje s uspehom između Kupe i Une, a turske snage iz Bosne osvajaju Kostajnicu, Zrin, Novi (Bosanski Novi) i Bužim. Karlovačkim mirom 1699. Turci napuštaju Baniju i Kordun, ali i dalje zadržavaju cazinsku krajinu. U ratu 1716—18. banski krajišnici su zauzeli Dubicu, bezuspešno napali Novi i vodili borbe po drugim delovima Bosne. U novom austro-turskom ratu 1737—39. oko 30 000 hrvatskih banskih i krajiških vojnika, koji su pokušali da osvoje s/z Bosnu, poraženo je kod Banjaluke, a u ratu 1788—91. pošlo im je za rukom da osvoje Drežnik, Dubicu i Novi, čime su Austrijanci stvorili solidnu bazu za operaciju u Bosni. Svištovskim mirom 1791. Hrvatska je dobila Cetin, Drežnik, Srb i Lapac, a gradove: Novi, Dubicu (Bosanska Dubica) i Gradišku morala je vratiti Turskoj. U međuvremenu, stalna četovanja uticala su na etnički sastav Bosne. Od XV do XVI v., u području između Vrbasa i Kupe skoro je nestalo starog hrvatskog stanovništva, a na opustelo zemljište Turci naseljavaju Srbe kao stočare — martoloze ili kao kmetove, koji za vršenje vojne službe uživaju privilegije. Radi ojačanja odbrane na Bosni Turci naseljavaju i muslimane iz ostalih delova Carstva, kao posade krajiških gradova (naročito u cazinskoj krajini). Iz krajiške vojne organizacije izrasta skoro samostalni sloj feudalaca — kapetana. Težeći da uvećaju svoje posede, oni su postali nosioci feudalne samovolje u periodu od XVII do XIX v. U XIX v., za vreme sprovodenja sultanovih reformi, oni su Bosnu pretvorili u najjače žarište otpora reformama, želeći na taj način da očuvaju svoje privilegije. Područje Bosne bilo je tada zahvaćeno brojnim bunama feudalaca protiv centralne vlasti koju su štitili bosanski beglerbegovi. Za vreme bune feudalaca 1837, bosanski beglerbeg je s jakim snagama prodro u Bosnu i posle borbi kod Starog Majdana slomio otpor protivnika sultanovih reformi (krajišnika), počinivši brojna nasilja u serhatu. Nova buna krajišnika protiv sprovodenja reformi izbila je 1843. Snage bosanskog beglerbega poražene su u borbama kod Krupe i Cazina, posle čega su se povukle u Banjaluku. Bosna je početkom avgusta 1849. bila zahvaćena novim borbama, kada su na njenu teritoriju prodrle sultanove redovne trupe da bi je umirile. Posle boja sa protivnicima reformi kod Bihaća, došlo je do sporazuma, pa su carske trupe napustile krajinu. Već naredne godine, kad je iz Carigrada stigao u Bosnu Omer-paša Latas da bi slomio otpor sultanovim reformama, krajišnici su se ponovno masovno digli na oružje. Pod komandnom Aii-age Kedića i Ibrahima Kapića krenuli su prema Travniku. Ušavši u Jajce oni su ga uspešno branili od Omer-paše, koji ih je napadao sa sedam tabora (bataljona) nizama. Tek kada im se pojavio sa delom snaga iz pozadine, krajišnici su napustili Jajce. Carske trupe zauzele su Ključ, Bosanski Petrovac, Prijedor i Krupu, tako da je otpor Krajišnika privremeno prekinut. Međutim, borbe su uskoro ponovno počele i bile su vrlo žestoke. Do odlučujućeg sudara došlo je kod Jezera (blizu Jajca); ustanici su poraženi, pa su morali napustiti dobro utvrđeno Jajce. U aprilu 1851. pali su Krupa i Bihać, čime je Omer-paša konačno slomio otpor feudalaca u Bosni.

U XIX v. zbog ekonomske i političke obespravljenosti i verske i nacionalne neravnopravnosti nemuslimanskog stanovništva (seljaštva), Bosna će postati jedno od glavnih žarišta ustanaka protiv turske vlasti. Posle izbijanja prvog srpskog ustanka 1804. na njenom području pojačane su hajdučke akcije. Naročito snažan odraz na raspoloženje stanovništva Bosne imala je srpska pobeda na Mišaru 1806. Već 1809. srpski živalj u području Kozare i Bosanske Gradiške diže se na oružje (Mašićka buna); 1834. Bosna je zahvaćena drugom mašićkom bunom, a 1858. buknula je i Pecijina buna sa središtem u Knež-polju. Borbama su bila zahvaćena područja Bosanskog Novog, Bihaća, Ključa, Sanskog Mosta i teritorija između Bosanskog Novog, Bosanske Kostajnice i Bosanske Dubice. Naročito teške borbe vođene su kod Kostajnice. U bosansko-hercegovačkom ustanku 1875—78. Bosna je ponovno žarište. Borbama su zahvaćeni: Kozara, Prošara, Prijedor, Bosanska Kostajnica, Sanica, Bravsko, Bosansko Grahovo, Tiškovac, Crni Potoci i područje Bihaća. Posle brojnih uspeha, ustanici su poraženi od daleko nadmoćnijih turskih snaga.

Za vreme austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine ustanici u Bosni (muslimansko stanovništvo) pružili su snažan otpor: Livno je branilo oko 5000, Jajce 5000—6000, a Bihać 8000—9000 ustanika. Posle brojnih bojeva, austro-ugarske trupe su okupirale Bosnu i ona će ostati pod njihovom okupacijom do 1918. kad je ušla u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.